Ovo je priča o drugarstvu. Njeni glavni junaci smo moj drug Dragomir i ja. Njegov nadimak je bio Miša. Ali ja sam ga zvala Bob. To je bilo ime jednog konja, iz njegove pesme koja me je mnogo nasmejala…
Pogodili ste! Dragomir Đorđević je bio pesnik. Pisao je samo za decu. Često i mnogo. Držao je papir i olovku kraj kreveta i pisao ponekad čak i noću, u mraku. Čudite se? U to vreme nije bilo kompjutera. Pisali smo rukom, prekucavali na pisaćoj mašini…
Pisao je dobro… To je loša reč. Kakvi dobro – odlično! Sjajno! Da pukneš od smeha. Da se zarozaš od suza. Da padneš u nesvest. Mislite da ja preterujem, samo zato što mi je bio drug? OK. Uverite se sami…
„Pčelicaˮ je ove godine objavila njegovu novu zbirku pesama „Blago gradu Beograduˮ! Možda niste dosad čitali nijednu Dragomirovu knjigu… Možda niste ni čuli za njega…
Shvatam… Prošlo je 16 godina otkad se Dragomir preselio u Nangijalu… Sećate se? Astrid Lindgren, u knjizi „Braća lavlje srceˮ, tvrdi da se u toj čudesnoj zemlji, prolaskom kroz vrata smrti, ulazi u drugi život…
Pitate se, otkuda onda danas, posle toliko vremena, nova zbirka pesama Dragomira Đorđevića za vas?
Ova knjiga je, zapravo, neobičan kraj priče o drugarstvu koje je počelo na takođe neobičan način…
Kad sam, pre 30 godina, u „Politici za decuˮ, pored svoje priče, ugledala „Maminu pesmuˮ nekog, meni nepoznatog, Dragomira Đorđevića, poželela sam da pročitam sve pesme koje je napisao i, naravno, da ga upoznam. Nabavila sam njegov broj telefona, nazvala ga i rekla:
– Ja sam Lidija Nikolić. Vi mene ne poznajete… Želim samo da vam kažem da ste vi moj omiljeni pisac za decu…
– Varate se! – uzvratio je. – Ja vas odlično poznajem! Jer i vi ste moja omiljena pisica za decu!
I tako je otpočelo prijateljstvo koje je trajalo dugi niz godina…. Sve do onoga dana kada je pesnik otišao, a pesme ostale…
IMAO JE tada 46 godina. Imao je 2000 napisanih pesama. Imao je 17 objavljenih knjiga za decu. Imao je preko 100 komponovanih pesama. Imao je nekoliko vrednih nagrada. Imao je pesme u čitankama i antologijama.
NIJE IMAO zdravlje. Nije imao snage. Nije imao posao. Nije imao novca. Nije imao kuću. Nije imao roditelje. Nije imao dece. Nije imao sreće.
UMEO JE samo da piše pesme. Umeo je sa decom. Umeo je sa životinjama. Umeo je da pliva. Umeo je da vozi auto. Umeo je da se šali. Umeo je da se žali.
NIJE UMEO da peva. Nije umeo da igra. Nije umeo da veže kravatu. Nije umeo da se nameće. Nije umeo da se snađe u životu.
GOVORIO JE da ima 11 godina, a kad je u formi – onda 7. Govorio je da je detinjstvo teško i da nema srećnih detinjstava. Govorio je da je ljubav poslednja iluzija koje se želi odreći.
VOLEO JE jednu Nedu. Voleo je svog Mališu. Voleo je ćutanja sa drugima. Voleo je Džeka Londona. Voleo je Zvezdaru. Voleo je Adu. Voleo je Beograd.
Napisao je 33 pesme o njemu. Napravio zbirku „Blago gradu Beograduˮ. Pripremio je za štampu. Nije stigao da je objavi.
Ostala je sačuvana u mojoj fascikli sa uspomenama.
Čekala je da se pojavi „Pčelicaˮ iz Čačka, koja će je pokloniti nekim novim klincima.
Vama, koji ćete čitati knjigu –
BLAGO GRADU BEOGRADU.
Slažem se!
Blago gradu Beogradu –
što je imao Dragomira Mišu Đorđevića!
Slažete se?

Lidija Nikolić