– Književnost za decu je banalna i dosadna.
– Književnost za decu je tra-la-la.
– Književnost za decu je prevara.
– Hmmm, književnost za decu ne mora biti banalna i dosadna.
– Hej, pa ovo je odlično. Genijalno!
– Čekaj malo! Kako bi bilo da pokušam da napišem nešto za decu?!
– Uhhhh! Ovo je teže nego što sam mislila…
– Super! Pisati za decu je jedan od zabavnijih poslova koje sam radila!
Ovo je bio pokušaj da u vidu unutrašnjeg monologa sažmem svoje iskustvo doživljaja književnosti za decu. Pre nego što sam počela da radim u Izdavačkoj kući Pčelica to je bio odnos odbacivanja, negiranja svake vrednosti, ukratko odnos pun predrasuda. Rekla sam sebi: „U redu, čovek mora nešto da radi. Da bi bila dobar lektor, ne moraš voleti to što čitaš.ˮ Međutim, ne prođe mnogo vremena, a meni postade jasno zašto moj otac skoro svake zime čita roman „Orlovi rano leteˮ. Bila sam poražena lepotom, iskrenošću i dobrotom knjiga za decu. Naravno, kao i u književnosti za odrasle, bilo je onih za koje ne bih žrtvovala nijedno drvo ni kap štamparske boje.
Nakon čitalačkog iskustva javi mi se skromna i sramežljiva misao da napišem nešto za decu. U to vreme u „Pčeliciˮ se pokretala nova edicija „Male knjige o velikim ljudimaˮ, zamišljena kao serija kratkih ilustrovanih biografskih knjiga malog formata o ljudima koji su bitna imena sveta umetnosti, nauke i istorije. Nakon nekoliko neslavnih pokušaja naručenih tekstova, odlučim da direktoru predložim sebe kao autora. Predlog prihvaćen, probni tekst o Leonardu da Vinčiju odobren, ja presrećna! A onda kreće dvogodišnja avantura (iako izrabljena reč, ona najbolje opisuje moj doživljaj) iz koje sam izašla sa šesnaest knjiga. Iščitavala sam literaturu, gledala filmove, zapitkivala one koji bolje i više znaju od mene, rekonstruisala događaje, pokušavala da uhvatim duh epohe i shvatim emocije i odluke ljudi o kojima znamo mnogo, a opet malo. Naravno, u tom poslu nisam bila sama: sa direktorom Goranom Markovićem sam pravila izbor ličnosti, sa ilustratorom Igorem Krstićem osmišljavala ilustracije birajući autentične scene, garderobu, nakit, enterijer, građevine, sa dizajnerom Milošem Vukom Aleksićem birala prikladan font, boju, vinjete, okvire, sa koleginicom Bojanom Jovanović rešavala lektorske nedoumice i birala prikladne formulacije. Ukratko, svi zajedno smo radili na stvaranju knjiga koje će biti lepe, poučne i informativne, koje će deci omogućiti da upoznaju velikane svetske istorije, nauke i umetnosti, da shvate složene odnose pojedinca i društva u kome je živeo, jer su u pitanju ljudi koji su imali moć, znanje, volju i talenat da menjaju vreme, ali i ono njih. I pored beskrajnog stvaralačkog zadovoljstva, sve vreme me je mučio osećaj suvišnosti i bespotrebnosti, jer ne stvaram autentične svetove, već baratam informacijama koje su danas svima dostupne. Zbog toga sam celokupan svoj trud usmerila rasvetljavanju ličnog i koletivnog, pojedinačnog i opšteg težeći jednostavnom, duhovitom i emotivnom izrazu. Na primer, na Vikipediji možemo pročitati gotovo sve o Šekspiru, ali mene je prvenstveno zanimalo da li bi Šekspir bio veliki da nije bilo kraljice Elizabete Prve ili kako se ona osećala preuzimajući presto od sestre i brata, nakon vladavine oca koji je pogubio njenu majku ili da li bismo danas znali za antičke filozofe i naučnike da nije bilo arapskog sveta, da li su očeve batine od Betovena stvorile genija, kakve žrtve je podnela Marija Kiri da bi nam svesno ostavila bolji i nesvesno opasniji svet…
I pored dobrih namera, želje da se ne ogrešimo o istorijsku istinu, a ponudimo novu i autentičnu verziju biografija velikih ljudi, i pored pohvala i nagrada, kritikovali su nas drugi, ali i mi sami sebe: zašto smo odabrali baš te ličnosti, zašto ima više muškaraca nego žena, zašto nema srpskih velikana…? Zamišljena kao šesnaestotomna serija, edicija „Male knjige o velikim ljudimaˮ nije mogla obuhvatiti sve one koji su svojim radom, znanjem i talentom zaslužili da ih zovemo velikim ljudima. Rukovodeći se principom svetske opštepoznatosti, dobili smo izbor koji nam govori da u svetskoj istoriji, nauci i umetnosti zaista ima više poznatih muškaraca nego žena i da su neke kulture dominantnije, jer su promene u čovečanstvu baš odatle dolazile. To je istorijska istina koju i naš izbor ličnosti oslikava, ne želeći da je menja po cenu nasilne korektnosti i ravnopravnosti, ličnih emocija i simpatija.
I na kraju: pisati za decu je zaista jedan od zabavnijih poslova kojim se čovek može baviti. Svi oni koji odluče da se njime savesno i odgovorno bave, shvatiće njegovu težinu i mnogo puta citirane reči Duška Radovića da je pisati za decu isto kao za odrasle, samo malo teže.
Aleksandra Bojović