Vesna Aleksić

NEZABORAVNE ZVEZDANE GODINE

U dnevnim novinama čitam samo Hogara, horoskop i strane namenjene kulturi, oduvek. Tog jutra 1995-te, međutim, na stranici posvećenoj svetskim zbivanjima, ugledala sam naslov Proslava dvadesetpetogodišnjice spuštanja čoveka na Mesec. U intervjuu novinarima, Nil Armstrong, kosmonaut, izjavio je tada: Mi smo samo započeli… postoje mesta izvan granica naših verovanja…
Bacila sam novine, i vrlo, vrlo uzbuđena, već sam i sama bila na mestu u koje više ne mogu kročiti nikako drugačije nego srcem, a to je godina šezdeset i deveta, vreme kad se Apolo 13 spustio na Mesec. Ja sam tada, kao i moja junakinja Sofija, imala jedanaest godina i još uvek nosim to planetarno uzbuđenje, kao svoje lično. Jer, lično i jeste. Sećam se zvuka Evrovizije tako živo, sećam se odbrojavanja od deset do nula, sećam se vriska koji je označio stupanje čoveka na mesečevo tlo… Sećam se i neverice starih ljudi, priča o lažiranju snimka, svoje dečje začuđenosti, kao i višemesečne napetosti koja je pratila pripreme ovog kosmičkog poduhvata. Sećam se takmičenja između tadašnjeg SSSR-a i SAD – ko će stići tamo prvi… I knjiga „Zvezda rugalicaˮ
je tog dana počela svoj život. Mahnito sam je zapisivala, zapisujući svoje detinjstvo i, nenamerno, atmosferu tadašnjeg sveta. A to je bio zlatni trenutak dvadesetog veka u svim aspektima, bukvalno svim. Deca cveća su nosila šarene zvoncare, Meri Kvant je pustila mini-suknju u svet, Tvigi je bila omiljena manekenka koju su majke tadašnjih devojaka htele da linčuju jer su im ćerke padale u nesvest od gladi…To je bilo vreme kad jе Francuska ostvarivala najveći devizni prihod na osnovu lepe glumice Brižit Bardo, kad su Bitlsi harali svetom, i kad je pesmu „Dajte šansu miruˮ
pevala mladež na svim kontinentima. Moja ćerka mi i danas zavidljivo kaže – Blago tebi što si tad živela! To je bilo vreme!
Mislim da je u pravu. To je bilo posebno vreme poleta koje se nikad više nije ponovilo! Zapisala sam ga upravo onako kako je bilo.

Mesto u kome se događa Zvezda rugalica ne postoji ni na jednoj geografskoj karti. Žiri koji mi je dodelio nagradu Neven za ovaj roman proglasio ga najboljim u godini 1996. zapisao je da se radnja odvija negde u Sremu, između Beograda i Novog Sada, što je i tačno. Ali gde?! Negde, u malom mestu gde se zida Dom kulture, i gde neko pokušava da to spreči. Mesto zbivanja „Zvezde rugaliceˮ je varoš koja lebdi u vazduhu, iznad ravnice. Iznad sećanja, ljubavi, verovanja i bilo kakvih razumnih objašnjenja. To je mesto gde ćete sresti disidenta, dugokosog Kneza kome se ne dopada socijalizam koji ruši staro, i počinje sve ispočetka. Zar nisu svi režimi slični? A svet je star, ni od koga ne počinje, već sam od sebe i svog prapočetka.

Ova knjiga priča je samo uslovno za decu. Ja sam je naslovila kao roman za decu i tzv. odrasle, što mislim da je duboka istina koju ova knjiga i dokazuje. Svi smo mi samo tzv. odrasli koji se neozbiljnije ponašaju od svakog deteta.

Zvezda rugalica je doživela četiri izdanja i prevedena je na nemački.

Voleće je svi koji ne žele granice i stege, bilo gde i bilo kako.