Roman „Košulja dobre srećeˮ rodio se iz istoimene drame koja je na konkursu ASITEŽ-a, Međunarodne organizacije za razvoj dečjeg pozorišta, 2012. godine svrstana među osam najboljih i toplo preporučena našim pozorištima. Nije mi poznata sudbina drugih tekstova, ali za moju dramu se niko nije zainteresovao, pa sam odlučio da je romanizujem, tj. da po dramskim motivima napišem roman. Rukopis sam proletos ponudio Pčelici i posle samo nekoliko dana vredni urednici su me obavestili da će među novim delima koja će izložiti na Sajmu knjiga biti i moj roman.
Ideju za dramu dobio sam jednog jutra u tramvaju kada sam na zadnjoj platformi ugledao mladog Roma sa rancem na leđima i slušalicama na ušima. „Evo junaka kakvog tražim!”, pomislio sam i odmah prionuo na posao. Otkrio sam da se zove Dragan, da ide u gimnaziju Srpskih vladara, da je omiljen i među dečacima i među devojčicama, da u slobodno vreme vežba u plesnom klubu i da je na takmičenjima parova već osvojio dve medalje. Zatim sam otkrio da je nedavno imao vrlo neprijatan susret sa skinsima, da je posle toga zapustio školu i počeo da vežba u teretani, da mu je onda snaga pomutila razum i da je i sam počeo da traži kavgu. Srećom, u karate klubu je upoznao Vesnu, devojku sa konjskim repićem i sa plavim pojasom, koja mu je pomogla da shvati da na svetu veće sile od ljubavi nema. Otkrio sam, na kraju, i da je dobio nagradu na literarnom konkursu povodom Svetskog dana Roma i da su svečanost u Skupštini Grada on i njegova ekipa ukrasili salsom koja je sve prisutne dovela do transa.
Naslov romana inspirisan je romskom legendom po kojoj kraljica Kašali svako romsko dete sedmog dana od rođenja daruje košuljom dobre sreće, pa majke tog dana bdiju da im kraljica ne promakne. Dragana je majka napustila trećeg dana, pobegavši iz porodilišta, tako da je živeo bez košulje dobre sreće sve dok mu je Vesna nije poklonila za Novu godinu, što znači da se njihova ljubavna priča završila hepiendom.

Roman sam pisao sa velikim uživanjem i maksimalnom odgovornošću, imajući na umu tri stvari. Prvo, da „za decu treba pisati kao za odrasle, samo bolje”, drugo, da su deca željna humora kao gladni mane s neba i, treće, da su deca sita pridika i da ih doživljavaju kao kaznu s neba. Ne znam kako će čitaoci oceniti moj trud i da li će me košulja dobre sreće zaštiti od strogih kritičara, ali znam da sam prve pohvale dobio od Slađane Ilić, urednice u Zavodu za udžbenike, pa osećam obavezu da ovde navedem njen sud. „Pročitala sam Vaš roman. Izuzetno je životan, dinamičan i moderan. Čita se u jednom dahu. Problematizuje značajne teme. Čestitam. Mislim da će to biti omiljeno štivo tinejdžera, kao i da će šarmirati i druge čitalačke generacije.”

Zoran Božović