Istorijske romane počeo sam da pišem slučajno, tačnije rečeno po narudžbini, a još tačnije – po naređenju. Sve se dogodilo u Boru, na dečjem odeljenju tamošnje biblioteke. Dolazio sam često, tako da se ustalilo neobično druženje. Na svaku izgovorenu pesmu, neko bi, iz publike ustajao i govorio neku drugu, iz moje zbirke, neku koja se njemu dopadala. A onda se javila za reč čitateljka iz poslednjeg reda i vrlo ozbiljno počela da me grdi. Još pod utiskom lepe razmene misli i stihova, koje je trajalo do tog trenutka, nisam odmah shvatio na koju stranu je usmereno nezadovoljstvo, ove, inače malo starije osobe, starije u odnosu na prisutnu, mlađu publiku. Onda sam shvatio – ona grdi sve domaće pisce za decu što ne osmisle nekog značajnijeg književnog junaka, zasnovanog na nekoj ličnosti iz naše istorije, tako da on zameni bezbrojne strane književne junake, koji su preplavili naše knjižare i biblioteke (navela je – od Petra Pana do Hari Potera). Na moje pitanje ko bi mogao da bude takav junak, navela je cara Dušana.
Kad sam događaj ispričao beogradskom istaknutom izdavaču knjiga za decu, on me iznenađeno pogleda i reče da će mi takvu knjigu, ako je napišem, odmah štampati.
Uspeo sam da to uradim i delo se pojavilo na Sajmu knjiga iste godine.
Onda mi je drugi izdavač tražio nešto slično, pridružio se treći, zatim i četvrti…
Sve ovo pričam zato što sam povodom tih knjiga često gostovao u bibliotekama i školama, gde je trebalo odgovarati na bezbrojna pitanja mladih čitalaca (čuveno „hiljadu zaštoˮ).
Na kraju sam shvatio da na neka od tih pitanja mogu da odgovorim samo ako napišem nešto novo, kratko i zanimljivo, bogato ilustrovano, tako da i najmlađem čitaocu sve bude jasno. Istovremeno, palo mi je na pamet da je najbolje ako junaci budu kraljevi i carevi loze Nemanjića.
Posle bezbrojnih razgovora i dogovora o detaljima, vođenih sa direktorom Pčelice, sve je završeno, a glavni događaj zbio se, gde bi drugo, nego na beogradskom Sajmu knjiga, gde je ova edicija dobila nagradu kao najbolje izdanje za decu u 2014.
Pošto sam beležio zanimljiva pitanja, sad ću nabrojati ona na koja mi je bilo najteže da pružim odgovor.
– Da li je tačno da je Stefan Nemanja svog najmlađeg sina Rastka smatrao božjim darom?
– Da li je istinit podatak da se naš prvi kralj Stefan Prvovenčani oženio kćerkom mletačkog dužda?
– Kralj Uroš Prvi je posadio duž Ibra čitavu šumu jorgovana u čast svoje neveste, Jelene Anžujske. Koliko je stabala jorgovana posađeno?
– Da li je kralj Dragutin bio kralj u dve kraljevine?
– Da li je istina da je neustrašivi vojskovođa, kralj Milutin, bio zaljubljive prirode?
– Gde se nalazi prsten koji je kralj Stefan Dečanski poklonio svojoj nevesti Teodori?
– Da li je kralj Dušan seo na presto kad je imao četrnaest godina?
– Odgovara li istini da je Uroš Nejaki bio stvarno slab i nejak?
Ako nekoga od onih, koji ovo čitaju, interesuju odgovori na ova pitanja, predlažem da pročitaju ediciju „Deca čitaju srpsku istorijuˮ u izdanju Pčelice. Uz odgovore, moći će da uživaju u avanturama, duelima, velikim ljubavima, pre svega prema deci, kao i ostalim uzbuđenjima koja su pratila živote naših najpoznatijih vladara.

Slobodan Stanišić