Novi Kneževac je malo mesto na severu Banata u kom ja evo strpljivo „tapkam” već skoro pola veka. Nisam nikada putovao u neka druga lepa i daleka mesta, ali sam uz pomoć igre i mašte to vremenom uspeo da nadomestim.

Kao klinac, u prečniku od nekih petsto metara oko moje kuće, imao sam sve ono što bi jedan dečak mogao samo poželeti: ogromno polje sa kao tepih gustom travom, koje je ličilo na savanu, iza njega šuma, skoro neprohodna od bagrenca i divljih kupina, iza šume reka (tada još koliko-toliko čista), u reci pravo-pravcato pusto ostrvo… a na kraju ulice uzdizalo se, u svem tom ispeglanom ravničarskom pejzažu, jedno brdo sa svojih gordih dvadeset metara nadmorske visine na kom su se vodile sve važnije bitke između Indijanaca i kauboja (ili partizana i Nemaca, kako god) i koje nam je u zimskim mesecima sasvim solidno zamenjivalo Babin kuk ili Popovu šapku. A kada bismo se zasitili „planinarenja”, igrali bismo satima fudbal na obližnjoj ledini koja je sad pretvorena u igralište na koje povremeno bacim pogled kroz prozor dok pišem ovaj tekst. Na igralištu su dva metalna gola na čije kukice, za koje se kači mreža, moj sin je izbušio silne lopte, od kojih sam neke uspeo da zalepim i ušijem (tj. prilično nevešto ušijem), a što mi je dalo ideju da napišem priču pod nazivom „Čudo” objavljenoj u zbirci „Šerpu svrbi testo”.

Pored besomučnog igranja na pomenutim lokacijama, veoma sam voleo da idem i u bioskop. Kad bih se vratio sa letnjeg raspusta koji sam često provodio kod babe i dede u Somboru, zabavljao sam se pričajući drugarima kako sam tamo u bioskopu gledao strava filmove, čije sam naslove i sadržaj smišljao u trenutku, pa bi tako na putu od kuće do škole svakog dana osvanuo neki novi „filmski hit”. Ta potreba da stalno smišljam nešto novo i neobično drži me eto do dan-danas…

Goran Novakov